Poznata brodska liječnica, doc. dr. Ana Đanić Hadžibegović, specijalistica otorinolaringologije i subspecijalistica fonijatrije, nedavno se u Slavonski Brod vratila s prestižnim priznanjem i nagradom struke svjetske razine: radi se naime, o nagradi španjolskog fonijatrijskog društva za najbolje prezentiran znanstveni rad na 28. europskom fonijatrijskom kongresu, koji je u listopadu održan u gradu Bilbaou. „Svako priznanje struke sa svjetske razine puno znači za napredovanje u poslu kojim se bavite i mogu reći da sam vrlo ponosna, isplatile su se godine mog znanstvenog istraživanja“ – ističe dr. Hadžibegović u prigodnom razgovoru za Poslovni portal.
Doktorice, prije svega čestitamo Vam na ovom priznanju. No, za one koji ne znaju, što je zapravo fonijatrija?
Fonijatrija je uži segment otorinolaringologije, struke koja se bavi bolestima uha, grla i nosa, a fonijatrija se uže bavi poremećajima glasa, govora i gutanja. I kao takva, uža specijalnost, mislim da i treba ostati dio otorinolaringologije. Kažem to zato što su neke europske zemlje odvojile i fonijatriju i audiologiju (koja se bavi poremećajima sluha i slušanja). Mi u Hrvatskoj trenutačno imamo 15 specijalista fonijatara koji se bave liječenjem i operativnim zahvatima na glasnicama, te rehabilitacijom poremećaja gutanja, glasa i govora.
Koja je tema Vašeg znanstvenog rada za koji ste dobili ovo priznanje i nagradu? Što se konkretno istraživali?
Tema mog znanstvenog rada na kojemu sam radila nekoliko godina ustvari je i dio moje doktorske disertacije, a to je „Utjecaj eksrezofagalnog refluksa na učestalost komplikacija govorne proteze kod laringektomiranih bolesnika“. Najnovijom suvremenom metodom proučavala sam jedan enzim u slini. Radi se o povratu želučanog sadržaja (kiseline i želučanih enzima) kroz jednjak prema ždrijelu i usnoj šupljini. Dokazivanjem prisutnosti u slini bolesnika tog enzima koji nastaje samo u želucu indirektno dokazujemo i povrat odnosno refluks. Kako to utječe na govorne proteze, povećava li komplikacije – to je ono što sam izučavala. Govorne proteze se postavljaju pacijentima kojima je kompletno odstranjen grkljan, najčešće zbog karcinoma istoga. Nažalost, takvih pacijenata mi imamo u značajnom broju, kažem nažalost, jer su to bolesnici koji boluju od malignih bolesti, ali dobro je što imaju govorne proteze, kao jedan od oblika rehabilitacije glasa.
Kako to zapravo radite?
Najprije otvaramo direktnu rupicu na vratu pomoću koje pacijent diše, dakle novi dišni kanal. Kroz taj dušnik radi se i rupica prema jednjaku, to se zove trahoezofagalna fistula, kroz koju se postavlja gornja proteza. Da bi nastao glas, on mora negdje zavibrirati (kod zdravih ljudi to su glasnice), pa ga usmjeravamo na sluznicu ždrijela, novoformirano ždrijelo titra. Ta fistula između dušnika i jednjaka dovodi zrak iz pluća u jednjak, sluznica titra i tu nastaje novi glas laringektomiranog bolesnika. Govornu protezu ugrađujemo kako bismo spriječili da sadržaj sline, tekućine i hrane dođe kroz dušnik u pluća. Dakle, to bi se trebalo zvati proteza koja sprječava aspiraciju, a ne govorna…Uglavnom, to je jedna od novijih metoda, zlatni standard, i moram reći da sam ponosna što živim u Hrvatskoj jer je naše zdravstveno osiguranje takvim bolesnicima omogućilo do četiri govorne proteze kao i redovitu izmjenu i dostupnost svih pomagala za rehabilitaciju.
Što Vama osobno znači ovo priznanje i nagrada koje ste dobili u Španjolskoj?
Veliko je to priznanje koje mi zaista puno znači. Kako biste napravili jedno ovakvo istraživanje trebate nekoliko godina. Već samim tim što je to dio moje doktorske disertacije, veliko je zadovoljstvo i čast kad vam kolege to na ovako jednom europskom skupu postave na vrh i odaju vam priznanje, u društvu više od 300 njih sudionika kongresa, ne samo iz cijele Europe, nego i iz sjeverne Afrike, Egipta, Turske i Kine (bio je to onda i svjetski kongres). Izuzetno mi je drago, a s druge stane prvi put mi se znanost direktno isplatila, naime dobila sam i novčanu nagradu. Jedina sam fonijatrica iz Hrvatske koja je bila na tom kongresu, i kao članica Europskog fonijatrijskog društva, odnosno Europske akademije fonijatara. Nastojat ću u aktivnosti ovih udruženja uključiti što više mojih kolega iz Hrvatske.
Dugo već radite u slavonskobrodskoj Općoj bolnici. Kakva su iskustva?
Jako lijepo, vrlo sam zadovoljna svojim poslom specijalistice na Odjelu otorinolaringologije. Jako puno sam postigla u ovih svojih 11 godina radnog staža plus 5 i po godina specijalističkog staža. Na povratak u Slavonski Brod, nakon fakulteta u Zagebu, potaknula me je vizija dobre perspektive brodske bolnice koja ima svoj regionalni značaj. Ovdje nam se nudila mogućnost poslijediplomskog obrazovanja i usavršavanja, što je izuzetno rijetko da vam ustanova omogućuje daljnju edukaciju. Znanstveno i stručno napredovanje je bilo neupitno, samo je bila bitna dobra volja. Završila sam specijalizaciju koja je traje četiri godine plus još dvije godine subspecijalizacije. Znači, sve što smo smogli ostvariti, ja sam uspjela u ovih deset godina i vrlo sam zadovoljna, a posebno svojim strukom koja obuhvaća svu populaciju od malih i mladih do starijih ljudi. Posla ima koliko god hoćete, ima i više nego što možete u redovno radno vrijeme odraditi. Što više znate i što više učite, to imate i više posla.
No, ipak ste i obiteljska žena, supruga i majka. Imate li i koliko slobodnog vremena?
Ovisi što podrazumijevate pod slobodno vrijeme. Meni je znanost hobi. Sve svoje slobodno vrijeme posvetila sam znanosti. Predavanja na poslijediplomskom su bila u slobodno vrijeme, izrada disertacije u noćnim satima, kad stavite djecu na spavanje. Moje slobodno vrijeme je potrošeno na znanost. Jesam li ga dobro iskoristila? Mislim da jesam. Ostatak slobodnog vremena provodim najviše sa svojim djecom i suprugom i to mi je najdraži dio mog života. Neusporedive su vrijednosti majčinstva. Nemoguće je majčinstvo komparirati bilo s čim što sam postigla. Obitelj mi je najvažnija. Ali, da mi date tri života, ovako bih ih podijelila: jedan za supruga i djecu, jedan za struku i znanost i jedan za vlastitu kreativnost, za nešto što osobno jako volim, a to je uređivanje interijera. Nešto puno slobodnog vremena osobno i nemam, ali sve je stvar dobre organizacije. Zalijepite li na hladnjak kalendar sa svim obvezama, uspijete se uskladiti, a olakotna je okolnost i podrška obitelji. Dobro je imati roditelje, dakle bake i djedove koje će vam pričuvati djecu. Meni je moj suprug najveća podrška i oslonac. I on je sam specijalist kardiolog, vrlo uspješan u onome što radi, pa se jao dobro razumijemo kad se pojave obveze koje moramo obaviti, od kućanskih poslova do sveg ostalog. Moji roditelji su još zaposleni, ali kad god mogu čuvaju mi djecu. Mislim da uz ovakve uvjete možete biti i supruga i majka i uspješna poslovna žena u isto vrijeme.
Što je po Vašem mišljenju najveći problem u hrvatskom zdravstvu i koji su najveći izazovi?
To je pitanje za ministra, ali ako me već pitate, onda sa strane struke mogu reći kako se reforma zdravstva kao političko pitanje mora riješiti konsenzusom za provedbu u slijedećih 20 godina. Pitanje zdravstva jedno je od najosjetljivijih socijalnih problematika, ali su veliki problemi prvenstveno zato što nema novaca, ili novac nije dobro raspoređen. Zdravstvo je potrošač , a ne proizvođač, ako gledate s ekonomske srane. Nas liječnike stalno prozivaju da što više radimo, više trošimo u zdravstvu. Međutim, problemi su s jedne stane i HZZO-a, reorganizacije samih zdravstvenih usluga i potrebe da se neke stvari prebaci na primarnu zdravstvenu zaštitu i preventivu, onda i sekundarnu, a da ne govorim tercijarnu razinu. Za razvijati centre izvrsnosti po Hrvatskoj mi nemamo novaca, a ponašamo se kao dosta bogata zemlja. I s treće strane morate naučiti da se brinu sami o sebi, znači preventiva – ono što je još dr. Andrija Štamapr uveo, ali to se već izgubilo značajno i trebalo bi se vratiti na te korake. Kad pričamo o organizaciji u konkretno u otorini, mi imamo 9 larinogoloških odjela samo u Slavoniji i Baranji. To je puno za ovakvo područje, već tu bi se moglo reorganizirati puno, većinu liječniku preusmjeriti na primarnu zdravstvenu zaštitu, ali im omogućiti dvije do tri veće ustanove za kirurške zahvate. Jedan od problema je i što mi kao društvo zaista malo uplaćujemo u naše zdravstveno osiguranje, puno ih je oslobođeno, puno ljudi ne radi…U končanici, u rješavanju svih tih izazva, potreban nam je konsenzus na svim razinama odlučivanja.
Na kraju, Vaša poruka mlađim naraštajima, budućim znanstvenicima, liječnicima…
Temelj svake struke je znanje. Bez „grijanja“ stolice nema znanja. Imala sam sreću da sam u cijelom školovanju imala i dobre mentore, to je jako bitno kad imate osobu od koje će te naučiti dobro raditi. Nema odustajanja. Medicina zahtjeva stalno usavršavanje, morate stalno čitati, pratiti svjetske trendove, i primjenjivati ih u praksi i analizirati prethodni rad, raditi znanstvene radove, jer vas jedino znanost može natjerati da vidite jeste li neke stvari dobro napravili i jeste li u rangu s ostalima u svijetu. Bitno je sebe uspoređivati s boljim i samo tako ćete ići naprijed. Ako se pitate kako ostati „normalan“, odnosno znati se nositi sa svim izazovima i svim teškim situacijama, bitno je ne imati predrasuda, nego dopustiti ljudima da budu ljudi, doživljavati sve pacijente kao ljude, a ne kao bolest koji vam dolazi. Ovaj posao vas nauči da ostanete na zemlji, da vas ne opterećuju sitnice, da vrlo brzo shvatite što je hitno, a što nije: hitno je krvarenje i gušenje, a nije čekanje na blagajni. Tako se i postavite. Najvažnije su zdravlje i mir. Na te dvije stvari ne možemo utjecati, na sve ostalo možemo, jer Bog nam je svima dao i pamet i mudrost i ruke i noge… da možemo oko sebe stvarati i činiti dobro.
Razgovarao: Ivica Vlašić