Mirovinski fondovi ne kriju da ih zanima ulaganje u privatizaciju autocesta. Taj interes postoji već godinama i nije nestao. Prema službenim izračunima Udruženja mirovinskih fondova, u slučaju njihova ulaska u autoceste trošak kamata koje plaća država smanjio bi se za oko 820 milijuna kuna godišnje, a otvorila bi se i mogućnost za daljnje dokapitalizacije i razvoj kompanije uz unapređenje korporativnog upravljanja te transparentnosti poslovanja. Već samo smanjenje troška kamata bilo bi pritom približno dovoljno da se na taj način kompenzira budući trošak dodatka na mirovine, piše Jutarnji list.
Provođenjem IPO-a mirovinskim fondovima bi se omogućilo investiranje na domaćem tržištu, a kroz sigurnu dobit to bi bilo zdravo ulaganje u mirovine građana. Bilo bi i pozitivno za građane investitore koji bi imali sigurnu dobit. S druge strane, na dobitku bi bili i država i HAC koji bi na taj način došao do svježeg kapitala koji bi mogao uložiti u nove investicije, gradnju ili održavanje. No, pod kojim uvjetima bi mirovinski fondovi pristali na ulaganje?
Udjel koji bi oni željeli kupiti je 25 i više posto. To im, naime, omogućava sudjelovanje u donošenju poslovnih odluka. Time bi ostvarili pravo imenovanja svog čovjeka u Upravu tvrtke i Nadzorni odbor. Iluzorno je očekivati da će dati kapital, a da neće imati utjecaja na poslovanje tvrtke. Prema nekim tumačenjima, državi je, kao većinskom vlasniku, u pravilu svejedno jesu li mirovinski fondovi vlasnici 25 ili 49 posto jer ionako neće prodavati većinski paket i time omogućiti privatnom investitoru da postane vlasnik tvrtke koja upravlja autocestama. U ovom trenutku nije jasno kolika je vrijednost tvrtke jer nakon financijskog restrukturiranja, koje je obavljeno uz pomoć Svjetske banke, to tek treba utvrditi. No, na konačnu cijenu sigurno će utjecati nekoliko faktora. To su prije svega unutarnji ustroj tvrtke, novi sustav naplate cestarine i, kao najvažniji element, standard održavanja autocesta.
Naime, poslovi redovnog i izvanrednog održavanja autocesta su najveća godišnja investicijska stavka tvrtke, a standardi održavanja izravno utječu na visinu izdvajanja. Primjerice, prema usvojenom godišnjem planu HAC će ove godine za redovno održavanje autocesta utrošiti 90,4 milijuna kuna, a za izvanredno čak 319,6 milijuna kuna. Tvrtka Autocesta Rijeka – Zagreb za redovno održavanje ove će godine prema planu utrošiti 29,8 milijuna kuna. Plan poslovnog restrukturiranja HAC-a i novi sustav naplate, koji će definirati kako će tvrtka u budućnosti prikupljati najveći dio svojih prihoda, trebali bi biti poznati sljedeće godine.
No, i bez jasno definirane strukture tvrtke i nepoznatog novog sustava naplate mirovinci bi pristali na ulaganje u HAC, ali u tom bi slučaju cijena tvrtke bila manja. No, bez poznatih standarda održavanja jako teško. Prije eventualne privatizacije trebalo bi ugasiti tvrtku Autocesta Rijeka – Zagreb koja sada upravlja istoimenom prometnicom te sve autoceste koje nisu pod koncesijom staviti pod upravljanje HAC-a. Na taj bi način izvan HAC-a bili samo Istarski ipsilon i autocesta Zagreb – Macelj.
Ono što se u ovom trenutku čini kao najveća nepoznanica jest kako domaćim mirovinskim fondovima omogućiti ekskluzivitet u privatizaciji HAC-a. Naime, Vlada želi udio u HAC-u prodati samo domaćim mirovinskim fondovima, ali i ostalim investitorima. Pritom bi se mogao primijeniti model kao kod prodaje dionica HT-a. Tada je u prvom krugu kupnja omogućena zaposlenicima HT-a, pa ostalim građanima itd. No, tada Hrvatska nije bila u Europskoj uniji i pitanje je je li danas moguće protežirati mirovinske fondove, a ne prekršiti odredbe o tržišnom natjecanju. Prema nekim tumačenjima iz Vlade, možda je rješenje u donošenju Zakona o privatizaciji HAC-a kojim bi se propisalo da država određeni postotak državne tvrtke prodaje mirovinskim fondovima.
U tom slučaju ne bi bio ni potreban IPO. Prema dostupnim informacijama, Vlada bi u proceduru privatizacije mogla krenuti sljedeće godine. Ako se odluče za IPO, sama njegova procedura mogla bi trajati od četiri do šest mjeseci.
izvor: seebiz.eu