Najveći problem Hrvatske manjak kapaciteta državne za provedbu i postizanje reformi

Najveći problem Hrvatske manjak kapaciteta državne za provedbu i postizanje reformi

Predsjednica je na tradicionalnom savjetovanju ekonomista u Opatiji govorila o položaju Hrvatske, navevši da je, prema pokazateljima u okviru novog izvješća Svjetske banke “Doing Business”, nakon nekoliko godina rasta, Hrvatska pala za osam mjesta na listi uvjeta poslovanja, “a ispred nas su mnogi koje do jučer nismo smatrali konkurencijom”.

Hrvatska nije nazadovala u pogledu ukupnog broja bodova u izvješću, učinila je minimalni pomak, ali su druge države učinile znatno snažnije reformske zahvate i veće pomake na toj listi, istaknula je Grabar-Kitarović te ukazala na dva problema s kojima se zemlja predugo neuspješno bori.

“Prvi je činjenica kako smo kako smo kao društvo razvili visoku razinu otpornosti na promjene, od državnih struktura do šireg društva i javnosti.  Drugi jasno ukazuje kako unatoč višegodišnjem naglašavanju potrebe prilagodbe našeg sustava potrebama poduzetnika i ulagača i dalje ne predstavljamo privlačnu destinaciju za ulaganje, niti činimo potrebno da se ta slika promjeni”, kazala je Grabar-Kitarović.

Podsjetila je na teme koje se ponavljaju iz godine u godinu, spomenuvši poticanje izvoza i ulaganja, rješavanje demografske problematike, provedbu obrazovne i reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, sređivanje zemljišnih knjiga, unaprjeđenje poslovnog okruženja i poticanje poduzetništva, unaprjeđivanje sporog i tromog pravosudnog sustava energetske te  brojne infrastrukturne i energetske projekte. Veliki je broj infrastrukturnih projekata, primjerice nizinska pruga Rijeka -Budimpešta, kanal Dunav – Sava ili niz energetskih projekata, koji se razvijaju više od desetljeća, a da ni jedan još nismo razvili. Navela je da je odluka o gradnji o LNG terminala na Krku donesena isto kada i odluka o poljskom terminalu, koji je počeo s radom 2015., dok je domaći još na razini papirologije.

Predsjednica smatra da su strukturne reforme postale toliko apstraktne da ih se u javnom prostoru više ne doživljava ozbiljno, pa se i ne zna što se pod njima misli.  Postavila je pitanje tko i gdje donosi, odnosno ne donosi odluke te kazala da može zaključiti kako je možda najveći problem pred nama, s kojim se ne suočavamo učinkovito, problem manjka kapaciteta države i javne uprave za provedbu i postizanje svih reformi i ciljeva, problem kapaciteta i sposobnosti sustava da učinkovito i rutinski provodi potrebne reforme i uspješno reagira na nepredviđene događaje.

izvor: politikaplus.com