BERLIN – Nedavni kratki boravak u Berlinu u tamošnjoj Hrvatskoj zajednici u prigodi proslave rođendana web portala Hrvatski glas Berlin i predstavljanja knjige Ono malo duše pokojnog kolege novinara Emila Cipara bila je prilika i za susret s dugogodišnjom nam radnom kolegicom i prijateljicom, poznatom brodskom novinarkom, koja je prije četiri i pol mjeseca odselila u njemačku prijestolnicu, inače svoj rodni grad. Porazgovarali smo s njom o svemu u vrlo kratkom vremenu i uz njezino odobravanje odlučili objaviti dio tog razgovora. Evo što nam iz Berlina poručuje Suzana Šarić
Draga Suzana, predugo te već ne vidjesmo u Slavonskom Brodu… primjetno nedostaješ. Kako si? Kako si se snašla u tom dalekom i velikom Berlinu?
Odlično sam! Berlin moj je rodni grad, u Njemačkoj sam živjela tek nekih sedam godina, no veći dio života provela sam u Hrvatskoj. Stjecajem nekih novih okolnosti evo me ponovno u Berlinu, ovdje sam već četiri i pol mjeseca i što reći – život je lijep!
Kako je bilo kad si tek došla ovdje?
Po dolasku ovamo bilo je dakako, početničkih traženja i strahova. U ovim mojim godinama (dvadeset i nekoj he he), iznova početi život stvarno nije lako. S druge pak strane lijepo je kada su pred čovjekom neki novi izazovi, kada su tu prilike za učenje jezika, upoznavanje novih ljudi i kultura, upoznavanje mog rodnog grada koji mi je ostao stran jer sam iz njega otišla još kao dijete. U početku sam se najvise pribojavala hoćemo li i koliko brzo uspjeti naći stan, zaplasena mahom losim iskustvima drugih. Ali evo, čovjek treba imati sreće u životu, mi smo ju imali i već kroz dva tjedna dobili smo stan kojim smo prezadovoljni, na izvrsnoj je lokaciji i prilično jeftin, što zaista nije lako naći.
Inače, Berlin je što se iznajmljivanja stanova uopće tiče jedna od najjeftinijih svjetskih metropola, za razliku od recimo Dublina, Pariza ili Londona, gdje je trosobni stan nemoguće pronaći za ispod 1500 eura, a mi smo ga u Berlinu našli za 500 eura, doduše potpuno prazan. To je zanimljivo, u Njemačkoj se iznajmljuju potpuno prazni stanovi, znači prva tri-četiri mjeseca rada sav zarađeni novac praktično trebaš za namještanje tog stana. Upravo zahvaljujući relativno niskim troškovima života, Berlin je postao i jedno od najomiljenijih odredišta pokretača start up firmi, beskrajno ih je puno ovdje, mnoštvo mladih i kreativnih ljudi iz cijelog svijeta koji imaju sjajne poslovne ideje pronalaze u Berlinu jeftin prostor. Spoj bogate povijesti ovoga grada i moderne budućnosti pruža ogromne prilike za napredak.
Čini mi se nezamislivo živjeti u tako velikom gradu…
Berlin je ogroman grad, s više od 3 i pol milijuna stanovnika i približava se četvorci. Sastavljen je od puno manjih općina ili bezirkova koji čine urbanu cjelinu u kojoj se počesto pravi izazov snaći. No, moderne tehnologije kao što su google maps olakšavaju snalaženje ili kretanje od točke A do točke B. Javni prijevoz izvrsno funkcionira, metro i nadzemne linije vlakova, tramvaja, autobusa, pa iako se čini jako daleko, do svakog dijela Berlina može se lako doći, a razmaci između polazaka su izuzetno kratki pa nema puno čekanja na postajama…
Što je minus u Berlinu? Što nedostaje?
Iskreno, ne mogu se sjetiti u ovom trenutku ni jednog nedostatka ili minusa kad je riječ o gradu Berlinu. Nema to puno veze s tim što sam se ovdje rodila, no ja sam ovdje sretna i zadovoljna. Minus bi možda nekome bila ta veličina grada, pogotovo nama koji smo došli iz malih sredina. Grad je površinom jako veliki, jedan od najvećih u Europi, pa mnogi na putu od kuće do škole ili do posla mogu dnevno izgubiti po dva tri sata. Stranci imaju problema s birokracijom. Ja sam uvijek naivno mislila slušajući sve te priče o njemačkom redu i radu, kako to sad dođeš, nađeš stan, nađeš posao i to je to. No, ipak ne ide to tako brzo. Sve se svodi na termine. Bezbroj termina moraš dobiti i čekati da te pozovu dva tri tjedna čak i mjesec. Termini za razgledanje stanova, ishodovanje prava poput zdravstvenog osiguranja, dječjeg doplatka, naknade s burze rada… termini za posjet liječniku i sistematske preglede ili za otvaranje bankovnog računa. To sve jako dugo traje, jako je naporno. Srećom dovoljno dobro govorim njemački pa mi ne treba pomoć. I bude nekako čovjek bas ponosan kada sve to uspije riješiti. Dodala bih još kako su službenici ovdje nevjerojatno ljubazni i susretljivi, bar su moja iskustva takva.
Zato si upisala i dodatni tečaj naprednog njemačkog jezika?
Tako je. Sada moja kći i ja svako jutro idemo u školu. U početku nisam ni znala da imam mogućnost preko Job centra pohađati šest mjeseci školu koju plaća Europski socijalni fond. Riječ je o je B2+ razini, odnosi se na poslovni njemački. Pruža mi jako veliko zadovoljstvo jer se stječu poznanstva i prijateljstva s puno ljudi iz raznih dijelova svijeta, a brzo se uči, a cilj mi je što prije i što bolje usavršiti jezik. Uz tu školu uspjela sam naći i nekakav poslić, to je takozvani mini job za 450 eura za do 50 sati mjesečno, jer Agentur für Arbeit, odnosno Zavod za zapošljavanje dozvoljava samo takvu vrstu zaposlenja uz naknadu koju dobivam. Radim u jednoj firmi koja se bavi igrama odnosno automatima igara na sreću. Nije mi to neki posao iz snova, ali za početak je ok. Posao je dobar, a para laka, hehe. Uz svog partnera koji je posao u struci našao još iz Hrvatske i koji je jako zadovoljan, mogu reći kako se da sasvim solidno živjeti.
Kako si se navikla na ono nešto drugačije, poput hrane, običaja, događanja?
Berlin je multikulturalan gradu u kojemu žive ljudi sa doslovno svih strana svijeta. Raznolika je ovdje kuhinja odnosno prehrana. Turski kebabi, meksičke tortilje, japanski sushi… Za sada mi je vijetnamska najdraža. Iako nemam ništa protiv ni njemačkih wurstova i bunceka s kiselim kupusom. Nije mi bio problem naviknuti se na hranu, dapače, svaki dan kušam nešto novo. Mnoštvo je raznih kulturnih događanja, ima jako puno zanimljivosti koje je teško i sve pratiti. Posjetila sam već sve znamenitosti grada. U svibnju će biti jedan festival kultura svijeta, to mi je jako zanimljivo i planiram to vidjeti.
Imaju li stranci ovdje problema s Nijemcima, pravim Berlinčanima?
Niti u jednom trenutku nisam se osjetila strankinjom. Zapravo, prije nekoliko sam dana shvatila kako sam srasla s gradom jer više ne promatram s radoznalošću ljude druge boje kože ili one s nevjerojatnim odjevnim kombinacijama. Ovo je vrlo tolerantan grad u kojemu se poštuju ljudska prava, prava manjina, nema predrasuda, svi su prihvaćeni bez obzira na to odakle dolaze, ovdje se baš previše ne obazire na to koje si vjere ili rase. Dakako da zbog ove migrantske krize do izražaja dolaze ultradesničarske skupine kojima se sve to ne sviđa, ali obični ljudi prihvaćaju sve strance zajedno s njihovim običajima i tradicijom.
Ima li među stanovnicima Berlina straha od prijetnji terorističkim napadima?
Strah od prijetnji nije toliko izražen, ali postoji oprez, ljudi nisu ravnodušni na sve što se događa i nije im svejedno i mnogi nastoje izbjegavati događaje na kojima se okuplja veliki broj ljudi.
Što ti ili tko ti najviše nedostaje u Slavonskom Brodu, u Hrvatskoj?
Naravno, najviše mi nedostaju članovi moje obitelji koji su ostali u Brodu, prijatelji i prijateljice i bivši kolege i kolegice, ali ne osjećam sad neku veliku nostalgiju ili tugu. Kad je čovjek zadovoljan svojim životom i kad nalaziš puninu, lakše se kompenzira ono što ti nedostaje. No, kontakti s Domovinom su svakodnevni, izvještena sam o svim događajima u Slavonskom Brodu…
Mnogi odlaze iz Domovine. Svaki dan. Na sve strane svijeta. Gdje je granica između moram otići ili želim otići? Koja je tvoja poruka svima koji smo još tu…?
Više je razloga odlasku ljudi iz Hrvatske. Realno, većina napušta zemlju zbog teških životnih prilika, egzistencijalnih problema, dok su pak neki odlučili iskusiti drugačiji način života, naučiti neki drugi jezik… Naravno da neću poručiti: ljudi bježite iz Hrvatske jer je ovdje bolje. U Hrvatskoj je bilo lijepo, moje radijske godine bile su sretne godine, međutim u jednom trenutku bude čovjeku dosta preživljavanja, dosta spajanja kraja s krajem i neizvjesnosti. Ovdje su bolje perspektive za ostvariti sebe i svoje želje i snove te pomoći svojoj djeci.
Kakvi su ti planovi za dalje…u Berlinu? Kad češ doći malo u Brod, na godišnji?
Plan je prije svega dobro naučiti jezik. Profesionalno, tko zna… Razmišljam u nekoliko smjerova, vrijeme će pokazati koji je je najispravniji i najostvariviji. Brodu dolazim krajem srpnja kada završi školska godina mojoj kćeri. Nadam se da ce dva tjedna biti dovoljna za ispiti sve kavice s dragim ljudima.
Razgovarao: Ivica Vlašić